Više ništa nije isto, nema sigurnoga puta.
Nema izravnoga leta do zvijezda u bolje sutra.
Crno bijeli svijet iz snova sad je svijet u boji.
Al predaleko stoji, kao da i ne postoji…
Više nema ga, nema ga, nema ga, nema ga…
E jest’. Shto bismo razmishljali? Ne moramo to raditi. Sad sve ostalo misli za nas. Vishe ni to nije potrebno. Bolje je da budemo glupi i neobrazovani i neupucheni i ogranicheni. Ne? Mislim stvarno. Shto raditi neshto ako nije potrebno? Zbog chega bismo se trebali muchiti, misliti da li da uradimo ovo ili ono, patiti se? Nema razloga. Previshe se volimo da bismo nashe fizichko, a pogotovo psihichko zdravlje prepushtali patnjama. Logichno. Ups. Logichno? Nema logike. Za to ti treba mozak. To danas rijetko ko posjeduje. I sad vidite. Zbog toga shto rijetko ko od nas, danas posjeduje neshto malo od onoga shto se nekada zvashe Mozak, ja sad serem. Ni ja ga nemam. Zakazao od nerazmishljanja bash kao i sve ostalo shto dugo ne koristim. I serem. I serem. I pricham gluposti. I serem. Posljedice su interesantna stvar. Josh kada bih imala uz pomoch chega shvatiti koliko interesantne…
Suffer in Truth.